Pišem ovaj prikaz iz osobnih razloga kao roditelj koji će morati izabrati sportsku aktivnost za dijete u zapadnom dijelu Rijeke. Ovaj dio grada srećom obiluje sportskim objektima i aktivnostima i taj izbor neće biti nimalo lagan, naročito kad ga vrši arhitekt kojem glavni kriteriji nisu sport ni sklonosti djeteta, već isključivo arhitektonsko okruženje kao poticaj razvoju ličnosti, a to je jedini sport koji ovaj fah-idiot redovito prati. Centar Zamet koji djelomično vidim sa svog prozora tada je neprikosnoveni adut, savršeni dodatak kvartu u kojem živim, a vidim i rasvjetne tornjeve Kantride, nogometnog i atletskog stadiona jedinstvene geološke konfiguracije u stijenama. Malo dalje je novi kompleks bazena na Kantridi izgrađen uz stari, otvoreni bazen premošćen prekrasnim, gotovo McDonaldsovim lukovima Nine Kučana. Tu je još i sportski kompleks 3. maja sa marinom i jedriličarskim klubom. U daljini se nazire teniski kompleks u Marčeljevoj Dragi, a more zrcali brza svjetlucava jedra dasaka za jedrenje u uvali Preluk, gdje u cik zore surferi hvataju jedinstveni vjetar. Jednom riječju, Centar Zamet je u središtu sportske utopije koju je grad Rijeka stvorio za svoju mladež i njihove kibice.

Rijeka je čudan grad koji vrhunskom arhitekturom uvijek reagira na sve idiosinkrazije svoje burne političke i urbane povijesti, a ta se tradicija samo potvrđuje projektom na Zametu. Rijeka je grad oblikovan nadrealnim povijesnim epizodama, od poznate ‘Riječke krpice’ kojom je njen status zapečaćen kao mađarski corpus separatum unutar Hrvatske, od svoje notornosti kao grad izuma ubojitog torpeda koji je svrstavaju među gradove poput Los Alamosa u Novom Meksiku, gdje je izumljena atomska bomba. To je i grad bizarne ‘dramske predstave’ Gabriela d’Annunzija i njegove riječke republike kao ‘umjetničkog projekta’ sa stvarnim posljedicama po ljudske živote, arhitektonske tragedije Josipa Pičmana i iskupljenja Alfreda Albinija s kompleksom Hrvatskog kulturnog doma, razaranja lučke infrastrukture koju su izvele savezničke eskadrile RAF-a i njene resurekcije u doba socijalističke renesanse popraćene metropolitanskim mjerilom nove stambene arhitekture, utopijskog projekta sportske arhitekture Vladimira Turine za plivalište na Delti, koje je postalo temeljna referenca, gotovo Dioklecijanova palača hrvatske suvremene arhitekture. Rijeka je obilježena i poticajnim radom Igora Emilija u slobodnoj rekonstrukciji Staroga grada, projektima Kazimira Ostrogovića, Ninoslava Kučana i Borisa Magaša pa sve do danas, kada je obilježavaju suvremeni hrvatski arhitekti poput uvijek provokativnih Randića i Turata i arhitekata iz studija 3LHD. Svi oni svojim djelovanjem daju gradu vitalnost suvremenosti usprkos svih uspona i padova gospodarskih stranputica.

U tom se gradu, koji se polako, ali sigurno lišava svoje industrijske baze i pokušava postati grad tercijarnih djelatnosti, građenje grada nameće kao industrijska djelatnost koja ga može preporoditi, odnosno plasirati na tržište ugodnog života i akademskog, intelektualnog i umjetničkog rada.

U ovom su naporu sportske aktivnosti i manifestacije već prokušani recept koji daje impuls razvoju, najčešće bez brige o sljedećem jutru, no i tu Rijeka u svojim već pomalo sizifovskim pokušajima da ugosti Mediteranske igre slijedi neku svoju logiku i laganim, ali evidentnim koracima obogaćuje svoju infrastrukturu i urbanitet usprkos svim zaprekama objektivne i subjektivne naravi. Upravo u tom svjetlu treba promatrati i hibridni karakter Centra Zamet i mudru strategiju koja je uprostorena ovim projektom. Osim sportske dvorane kompleks udomljuje i ogranak gradske knjižnice, sjedište Mjesnog odbora Zamet, komercijalne i servisne sadržaje i veliku garažu.

Zamet je poput Trsata, Kozale, Kantride, Pećina i Vežice jedan od samosvojnih kvartova Rijeke, lokalnih zajednica definiranih lokalnom bojom, svojim ča za razliku od što i che koji su zadržali svoj identitet usprkos točkastih interpolacija stambenih nebodera hongkonškog mjerila. No za razliku od Trsata, Kozale, Kantride, itd., koji svojom povijesnom i sakralnom arhitekturom žive poput mikro urbanih cjelina, Zamet tek projektom arhitekata 3LHD dobiva svoj urbanitet, svoje središte, svoje monumentalne zgrade i svoj trg.

U pristupu arhitekata 3LHD postoji temeljna razlika od uobičajenih gradotvornih modela, pa se kompleks Zamet kameleonski uklapa u postojeću topografiju i transformira posljednje ostatke tipičnog primorskog ambijenta kuća i zelenih okućnica, vrtova i ‘privrata’, vrtača i gromača sa vrtovima usred grada u arhitekturu potpuno urbanog karaktera koja čuva duh mjesta. U tom modelu razlika između krajobraza i arhitekture nestaje, a krajobrazni elementi su transformirani u svoje arhitektonske surogate.

Već na projektu uređenja plohe splitske rive 3LHD su ostvarili radikalno ukroćivanje prirode geometrijom. Doduše, tu se stari dobri raster, ili pak zaslon niske rezolucije, koristi da se strahopoštovanje prema Palači i svim slojevima memorije rive sa neizostavnim palmama i parkićima svedu na najmanji zajednički nazivnik digitalne točke, pa je tako i vrt s mediteranskim biljem iscrtan grafizmom digitalne slike. 2D prikaz prirode bez topografije. Možda je to hrvatski odgovor, anticipiran još u doba Novih tendencija, gdje računala ne služe da se obradi što veći broj prostornih zamisli i ukomponira u složenu biomorfnu tvorevinu, već se svodi na minimum, a kompleksnosti pretvara u apstraktni kartezijanski svijet. I dok se oko nas grade arhitektonski krajobrazi u najmanju ruku složenosti nekih primitivnih mikroorganizama, poput spužvaste membrane Zahe Hadid koja je za zagrebački aerodrom čak i reducirana u svojoj tektonskoj strasti, 3LHD na Zametu ostaju na razini ravninske redukcije koja minimumom sredstava rekonstruira novi reljef.

Na Zametu sam volumen sportske dvorane diktira pristup problemu, odnosno stav prema smještaju jedne takve prostorne mase a da ne postane slobodnostojeći mamut oko kojeg se sve događa. Strategija 3LHD-a je geodetska, tj. koristi geometriju terena kao zajednički nazivnik, jedinicu raščlanjenja terena kojom se kodiraju zadani sadržaji. Za razliku od očekivanih izohipsi paralelnih s terenom, njihov je pristup arhitektonski tvrd sa trakama koje se suprotstavljaju padini terena vertikalno i seciraju ga na način tomografije ljudskog tijela. 3D prostor se gradi nizanjem presjeka, a ne dispozicijom tlocrta. Sasjeckani volumen dvorane, iako omekšan oslobađanjem lamela prema Ulici Bože Vidasa, uspostavlja urbano mjerilo i pročelje ulice na ulazu u kompleks sa strane grada, sukladan svojim mjerilom sa stambenim neboderima ispred sebe. No reljefne trake tada uzmiču i formiraju gradsku plohu okupljanja, ulaska u kompleks, ravnicu u podnožju brda formiranog od vertikalnih slojnica javnih sadržaja. Na kraju se topografija sasvim stapa sa terenom i otvara prema padinama Učke i Opatijskoj rivijeri u daljini.

Osnovna potka vertikalnih tektonskih ravnina koje variraju prema zadanim sadržajima arhitektonski je artikulirana na jedinstven način. Potpuno je u skladu sa suvremenom transformacijom hrvatskog građevinskog prosedea u kojem je odnos kostura zgrade i omotača jasno naznačen. Prostorne izvodnice su direktno translatirane u mrežu čeličnih nosača koje u svojim procijepima filtriraju svjetlo u interijer, pune plohe omotača su obložene ventiliranom fasadom od specijalnih keramičkih ploča. Njihov je pojavni karakter narativna spojnica s lokalnim pejzažom kamenih podzida koji definiraju strmu topografiju grada na brežuljcima uz more. Sam uzorak je pak moguće usporediti i sa uzorkom kožne lopte, ljuskama gmizavca, možda kameleona, ili pak s pažljivim vezom kamena. Pritom je uzorak oblikom i tonski sveden na najmanji broj kombinacija, čime se postiže dojam slučajnosti, prirodnosti. Mimikrija je geometrijom najmanjeg broja parametara svedena na strogi minimum.

Nasuprot jednostavne građevinske čitljivosti koju demonstriraju arhitekti studija 3LHD, kompleksnost prostora daje nepredvidive putanje i vrtloge rukometne lopte te trajektorije tijela sportaša i građana u kretanju unutrašnjim i vanjskim prostorima kompleksa. Rukomet je možda slučajna koreografija za jedan univerzalni urbani prostor, profinjen i elegantan sa svojim kvalitetnim materijalima debelih hrastovih podova, interijerske draperije akustičkih ploča od prešanog drveta, sedefastih staklenih kanala koji daju živost u skladu s dobi dana.

Kada je prije dosta godina lokalni rukometni klub bio u zenitu svoje igre, a bez adekvatnog doma, počela je još jedna riječka priča koja sada završava bez vrhunske momčadi, ali s prvoklasnim gradskim forumom za sve namjene i sve vrste korisnika. Nije li to uvijek slučaj u dobroj arhitekturi kada dobre namjere i naručitelja i arhitekata proizvedu kvalitetu, dodanu vrijednost koju ni sami nisu mogli zamisliti kada su krenuli u posao.